„Mozak je zajebana stvar. Svaki organ ili mišić u tijelu te može izdati, ali samo te mozak može prcati.“ – Nepoznati autor
„Uvijek moraš biti zakačena s bar jednim karabinerom. Zato postoje dva. Oslanjaš se na minimalno tri čvrste točke u svakom trenutku. Zategni kacigu, nema koristi od nje ako ti se klati po glavi. Jesi li dobro vezala obuću?“ Stojim ispred svoje jedanaestogodišnje kćeri i po treći put provjeravam je li joj pojas dobro zategnut. Istovremeno ju rešetam pitanjima i dijelim savjete. Ona se jednom rukom drži za sajlu i čeka da završim.
Prošlo ljeto sam s trojicom prijatelja prošao Triglavska jezera od izvora Save Bohinjke do Koče na Prehodavcih. Na povratku smo se preko grebena popeli na Malo i Veliko Špičje. Staza nije ekstremno zahtjevna, ali u svakom slučaju nije za početnike. Ima dosta dionica gdje se treba verati i rukama i nogama, nekoliko izloženih dijelova koji nisu za one koji strepe od visina, te općenito zahtjeva solidnu kondiciju i visoku koncentraciju na opasnim dijelovima. Kako spadam među one koji nisu ljubitelji visina, izloženim djelovima pristupam s oprezom i obično zaostajem za ostatkom ekipe. Na jednoj takvoj dionici vidim da me prijatelj čeka. Kad sam ga sustigao shvatio sam da ne čeka mene već da promatra spomen ploču ugrađenu u jedan kamen. Alpe su pune takvih ploča i nije mi jasno što gleda. „Pogledaj godine“ – kaže. U prvi trenutak ne shvaćam na što cilja, a tad mi sine – „dijete.“ „Koji luđak bi ovdje doveo dijete.“ – komentira i nastavi dalje
Osam mjeseci kasnije dok sa svojom kćeri stojim na početku ferrate moj mozak me prca i šalje mi sliku te ploče. „Koji luđak bi ovdje doveo dijete.“ – odzvanja mi u ušima. Ferrata na koju smo krenuli je Žoharov put. Žoharov put je najlakša ferrata koja postoji. Žoharov put je najkraća ferrata koja postoji. Žoharov put je najsigurnija ferrata koja postoji. Opasnije je prijeći cestu na putu do škole nego popeti se po ovoj ferrati. Nakon što sam osvijestio ove činjenice navlačim opremu i krećemo.
Spretna, mršava i nabrijana, tako bi opisao njene prednosti i već nakon par minuta moram se truditi da ju sustignem. Malo kasnije zastajemo na jednom ravnijem dijelu, uživamo u pogledu i slikamo se. „Daj da vidim kako sam ispala.“ Okrećem mobitel prema njoj, a ona kritički nagne glavu i podigne obrve. „Obriši ovu i slikaj još jednom!“ Poslušam ju i slikam ponovo. Opet okrenem mobitel prema njoj. Pokazuje uzdignuti palac. Ovaj put je zadovoljna. Pitam ju da li zna što je značio podignuti palac na gladijatorskim borilištima. „Publika pokazuje da im se svidjela borba?“ Smijem se, a ona se kao ljuti. „Ma tata, šalila sam se, pa nisam neznalica.“ Još jedan selfie na kojem oboje držimo podignut palac i nastavljamo dalje. Uskoro dolazimo do kraja ferrate i mjesta gdje se Žoharov put spaja s „običnom“ stazom za Okić. „Skoro smo na vrhu“ – kažem. „Već?“ – pita s čuđenjem. „Kako glupo! Zašto me nisi htio odvesti na Čikolu?“ Sjetio sam se ferrate na Čikoli. Sjetio sam se rijeke, brzaca, kanjona. Sjetio sam se želje prije silaska u kanjon, ljepote u kanjonu i uzbuđenja nakon. Sjetio sam se pažnje kojom su djeca slušala naše dojmove te večeri nakon što smo se vratili. Već tad sam znao da će sljedeći put ići i oni. „Doći će red i na Čikolu“ – odgovaram. Nastavljamo dalje prema vrhu. Stižemo do utvrde. Oboje smo ponosni. Ona na svoj penjački uspjeh, a ja na nju. „Tata, ja se uopće nisam uspuhala. U boljoj sam kondiciji od tebe“ – hvali se. „Moraš uzeti u obzir da je meni ovo drugi put danas da se penjem ovim putem.“ – odgovaram. S ozbiljnim izrazom lica pita – „je li braco bio brži od mene?“ Još uvijek uspuhan od dvostrukog uspona pomislim da stvarno moram kupiti još jedan dječji pojas.
Goran Baković