Znate li što je to inkluzivno planinarenje ? Jeste li ikada planinarili s nekom osobom s invaliditetom ili možda s djecom s teškoćama i njihovim roditeljima ? Postoji li kod nas inkluzivno planinarenje i kako je razvijeno ? Gdje potražiti primjere dobre prakse ?
U ovom tekstu pokušati ću odgovoriti na ta pitanja, ali i na brojne nedoumice u svezi inkluzivnog planinarenja. No, odmah na početku treba reći da je inkluzivnog planinarenja kod nas oduvijek bilo i da će ga u većoj ili manjoj mjeri biti i ubuduće.
S vremena na vrijeme organizirale bi se manje ili veće inkluzivne aktivnosti i to uglavnom u okviru neke udruge za osobe s invaliditetom odnosno Saveza ili pak kad dio edukativnog programa unutar neke specijalizirane odgojno-obrazovne ustanove (vrtić, škola). Povremeno bi se u te aktivnosti uključivali i članovi nekog planinarskog društva ili više njih.
Kontinuitet organiziranja takvih aktivnosti često je bivao varijabilan, odnosno ovisio je o mnogim faktorima, a cjelokupna inkluzija u društvu ionako počiva na volonterizmu i dobroj volji entuzijasta.
Kad govorimo o inkluzivnom planinarstvu treba reći da su takve aktivnosti češće ljeti što je i razumljivo ponajviše zbog toplijeg vremena, dužine dana, ali i zbog ograničenosti u nabavci opreme od strane osoba s invaliditetom i obitelji djece s teškoćama.
Inicijatori takvih aktivnosti najčešće su bili i još uvijek jesu same osobe s invaliditetom, njihove obitelji, prijatelji i poznanici koji se bave planinarstvom te planinarske skupine i sekcije unutar Udruga za OSI i/ili za djecu s teškoćama. Pojedinim osobama s invaliditetom pošlo je za rukom učlaniti se u neko planinarsko društvo i na taj način ih potaknuli na organizaciju inkluzivnog izleta ili bilo kakve aktivnosti u prirodi.
Međutim, ako sagledamo vremenski period unazad 20, 30 i više godina onda možemo reći da je takvih inkluzivnih aktivnosti u prirodi zapravo bilo jako malo, često promjenjivog kontinuiteta i uglavnom su bili koncentrirani na djelovanje udruga i planinarskih društava iz urbanih središta.
Hrvatski planinarski savez do relativno nedavno nije se značajnije angažirao po tom pitanju tako da inkluzivno planinarstvo odavna počiva na malom broju entuzijasta i volontera koji takve aktivnosti moraju uklopiti između raznih obiteljskih i poslovnih dužnosti i obaveza.
U posljednjih nekoliko godina bilježimo lagani porast interesa za inkluzivno planinarenje i to od strane osoba sa i bez invaliditeta, a naročito kod obitelji djece s teškoćama.
Slijepe i slabovidne osobe imaju prilično dugu tradiciju organiziranja raznovrsnih inkluzivnih aktivnosti pa tako i planinarenja. Planinarsko društvo slijepih ‘Prijatelji planina’ osnovano je 1975. i službeno je registrirano kao planinarsko društvo unutar Hrvatskog planinarskog saveza.
U posljednjih desetak godina, planinarstvo se ukorijenilo i u zajednici gluhih i nagluhih počevši od sekcije ‘Zdravi stilovi života’ u okviru Udruge gluhih i nagluhih grada Zagreba pa sve do trenutno aktivne neformalne planinarske skupine ‘Gojzerice lutalice’ unutar Udruge (na)gluhih Videatur.
Udruga invalida rada grada Zagreba također ima planinarsku sekciju, a u pojedinim Udrugama za OSI i/ili za djecu s teškoćama također djeluju neformalne planinarske skupine čiji oblik i intenzitet aktivnosti ovisi o nizu faktora. U Varaždinu pak djeluje jedina Udruga za terapijsko penjanje GRIP koja ukazuje na nužnost i važnost uključivanja djece s teškoćama i odraslih osoba s invaliditetom u penjačke aktivnosti čime se značajno poboljšava i razvija njihova senzo-motorika te niz drugih korisnih vještina.
Osim navedenih inkluzivno planinarstvo kroz svoje aktivnosti promoviraju i pojedinci, osobe s invaliditetom koje unatoč invaliditetu samostalno odlaze i borave u planini te mnogi od njih imaju zavidno planinarsko, alpinističko, speleološko, skijaško i ino iskustvo.
Svi ti dosezi sami po sebi su impresivni i zaslužuju više prostora u medijima, no treba biti realan i kazati da je inkluzivno planinarstvo u nas još uvijek u povojima i da nedostaje skok na višu razinu.
Na prvom mjestu nedostaje razmjena kvalitetnih informacija te bolja povezanost između raznih skupina i pojedinaca. Upravo to je bio i jedan od glavnih razloga osnivanja Radne skupine za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama koja je osnovana 3. prosinca 2017 (na Međunarodni dan osoba s invaliditetom i djece s teškoćama) u okviru Komisije za planinarske vodiče Hrvatskog planinarskog saveza.
Poticaj za osnivanje Radne skupine proizašao je iz sudjelovanja HPS-a u međunarodnom Erasmus + projektu Climbing for everbody u kojem je sudjelovalo šest nacionalnih planinarskih i penjačkih saveza. Glavni nositelj projekta bio je češki penjački savez (Český horolezecký svazom; ČHS) dok su ostali bili partneri u projektu: Club Alpino Italiano (CAI), Slovenský horolezecký spolok JAMES (SHS JAMES), Magyar Hegyés Sportmászó Szövetség (MHSS), Planinska zveza Slovenije (PZS) i Hrvatski planinarski savez (HPS).
Inicijatori osnivanja Radne skupine bili su članovi hrvatskog tima u navedeno projektu: Inicijatori osnivanja Radne skupine bili su članovi hrvatskog tima navedenog projekta: Stjepan Dubac (osoba oštećena sluha od rođenja i član PDS Velebit) i Dorijan Klasnić (tadašnji pročelnik Komisije za planinarske vodiče HPS i član PDS Velebit).
Za prvog voditelja odabran je Stjepan Dubac, odnosno moja malenkost, a odluku o osnivanju Radne skupine potvrdilo je tadašnje vodstvo Komisije za planinarske vodiče.
U narednih godinu dana koliko sam proveo na mjestu voditelja Radne skupine nastojao sam prikupiti što je moguće više kvalitetnih informacija o svim dotadašnjim dosezima inkluzivnog planinarstva u nas. Na žalost nedostatak informacija u medijskom prostoru pa i unutar planinarske zajednice prilično su otežale rad tako da na mnoga pitanja nisam dobio odgovore. Na samom početku, zanimalo me tko se u Hrvatskoj bavi inkluzivnim planinarstvom, terapijskim penjanjem, koje planinarsko i/ili sportsko društvo ima inkluzivne programe, koliko su ti programi aktivni i kontinuirani, tko sve u njima sudjeluje, koliko planinarskih vodiča ima iskustva vođenja osoba s invaliditetom i/ili djece s teškoćama u planinama i za koje kategorije invaliditeta, što je s teže pokretnim osobama s invaliditetom kao i s onima koji su u invalidskim kolicima….
Puno vremena sam utrošio na uspostavu kontakata s Udrugama i pojedincima, napisao stotine e-mailova, obavio na desetine telefonskih poziva da bi tek nakon godinu dana zadobio konture opće slike inkluzije u hrvatskom planinarstvu.
U međuvremenu stupio sam u kontakt i sa slovenskom Radnom skupinom za OSI – IN PLANINEC i od njih dobio mnoštvo korisnih informacija o slovenskom inkluzivnom planinarstvu.
Moram priznati da su mi naši susjedi Slovenci dali znatno veću podršku i pomoć u odnosu na Hrvatski planinarski savez i Komisiju za planinarske vodiče kojima je bilo važnije imati Radnu skupinu na papiru nego da ona djeluje kvalitetno i praktično.
Takav odnos mi se nikako nije svidio te sam nakon godinu dana odlučio istupiti s mjesta voditelja te nastaviti dalje razvijati ideju inkuzije u planinarstvu i to kroz samostalno djelovanje te u okviru matičnog planinarskog društva PDS Velebit pod inkluzijskom inicijativom ‘Planinarenje i penjanje za sve’.
Zato danas, pet godina nakon službenog osnivanja Radne skupine za OSI i niza raznih iskustava i saznanja mogu komotno reći da inkuzivno planinarstvo u Hrvatskoj još uvijek počiva na šačici entuzijastičnih pojedinaca te na manjem broju planinarskih društava i Udruga za osobe s invaliditetom.
Međutim, primjer dobre prakse iz susjedne Slovenije ukazuje da se može bolje i kvalitetnije.
Slovenija – primjer dobre prakse
Slovenska Radna skupina za osobe s invaliditetom – In Planinec danas je uzdignuta na razinu Odbora i djeluje kao samostalna skupina unutar Planinske zveze Slovenije. Njihov program je bogat i raznolik, a uključuje osposobljavanje (tečaj) za vođenje osoba s invaliditetom u planine (organizira se tri puta godišnje) te niz akcija poput ‘Gluhi strežejo v planinskih kočah’, ‘Gibalno ovirani gore osvajajo’, Odlučen korak – za slepe in slabovidne ni ovir’, ‘Nevrorazlični AMA’ i paraplezanje (parapenjanje).
Neki od navedenih akcija dosad su dobile brojna državna priznanja i nagrade čak i na razini Europske unije. Istovremeno, slovenski Odbor – in Planinec znalački iskorištava snagu medija pogotovo društvenih mreža (za razliku od naše Radne skupine) i stoga nije čudno da iz godine u godinu bilježe sve više interesa i sve bolje rezultate.
Kako bi trebalo ustrojiti hrvatsku Radnu skupinu za OSI?
Nema sumnje da su naši susjedi pronašli pravi način za razvoj inkuzije u planinarstvu i trenutno su po tom pitanju Broj 1 u Europi. Zato imaju opravdanih razloga nadati se da će EU putem Erasmus + projekta podržati njihovu ideju osnivanja Centra za edukaciju kadrova u inkluzivnom planinarstvu i to za područje cijele jugoistočne Europe.
Promatrajući primjer dobre prakse iz susjedne Slovenije ne možemo, a da se ne zapitamo zašto i kod nas nije tako !?
Mislim da nama nedostaje ljudi koji bi gradili temelje inkluzivnog planinarstva jer je riječ o dugotrajnom i kompleksnom radu koji zahtijeva jako puno vremena i truda. Zato bi se takav rad trebao na neki način profesionalizirati jer teško je usklađivati poslovne i obiteljske obaveze s razvojem inkuzije u planinarstvu.
Prvi korak bio bi izdvajanje postojeće Radne skupine iz Komisije za planinarske vodiče jer se kroz prethodnih pet godina pokazalo da navedena Komisija, ali i većina planinarskih vodiča nije zainteresirana za veće sudjelovanje u razvoju inkuzivnog planinarstva.
Izdvojenu Radnu skupinu može se uzdignuti na razinu Odbora ili čak na nivo Komisije za inkluzivno planinarstvo. Uz to bilo bi idealno kada bi se unutar Hrvatskog planinarskog saveza ustrojila pozicija stručnog savjetnika za inkuzivno planinarstvo.
Da to nije nemoguće niti zakonski neprovedivo svjedoči primjer iz susjedne Slovenije odnosno njihova krovna planinarska organizacija raspolaže s nekoliko stručnih savjetnika koji od PZS-a dobivaju neku minimalnu plaću, a ostatak nadopunjavaju kroz projekte koje sami pišu. Time bismo unutar našeg HPS-a dobili osobu koja ima zadatak svakodnevno raditi na razvoju inkuzivnog planinarstva što bi u konačnosti ubrzalo više raznovrsnih procesa razvoja inkluzije u planinarstvu.
Trenutna situacija po kojoj voditelja Radne skupine za OSI odabire vodstvo Komisije za planinarske vodiče nije dobra jer dotično vodstvo uglavnom ne zna tko je što postigao u inkluzivnom planinarstvu tako da za voditelja može postaviti i majmuna iz Zoološkog vrta.
Naravno da moj prijedlog za sobom povodi raspravu o tome kakva osoba je najpogodnija za stručnog suradnika i voditelja Odbora/Komisije za inkluzivno planinarstvo. Mislim da takva osoba mora imati bogato iskustvo u radu s osobama s invaliditetom i/ili djecom s teškoćama te istovremeno znanje i iskustvo u planinarstvu pogotovo u nekim planinarskim specijalnostima kao što su speleologija, alpinizam, visokogorstvo, planinsko skijanje i slično. Poželjno je da ima iskustva i na području edukacije, rehabilitacije, socijalne pedagogije, sportske psihologije, kineziologije ili iz srodnih područja.
Sigurno je da takvih osoba u Hrvatskoj nema mnogo no kroz program edukacije o inkluzivnom planinarstvu u narednih nekoliko godina profilirati će se određen broj njih koji će postati jezgra inkluzije u planinarstvu. Dakako, poželjno bi bilo u cijeli proces uključiti osobe s invaliditetom koje su trenutno aktivne u inkluzivnom planinarstvu kao i obitelji djece s teškoćama od kojih možemo mnogo naučiti o načinima pristupa djeci s teškoćama.
Inkluzivno planinarstvo možemo razvijati svi po malo, svatko za sebe, u okviru planinarskog društva, udruge za OSI ili pak samostalno, ali mislim da bi uz podršku Hrvatskog planinarskog saveza i veći broj uključenih planinarskih i penjačkih društava cijelu priču mogli podići na višu razinu.
Koliko je osoba s invaliditetom i djece s teškoćama trenutno uključeno u inkluzivno planinarstvo u Hrvatskoj?
Sudeći prema izvještaju HZJZ (objavljenom u rujnu 2021) u našoj zemlji je službeno registrirano 586 143 osoba s invaliditetom i djece s teškoćama. Ova velika brojka implicira da bi u inkluzivno planinarstvo mogao biti uključen i veliki broj odraslih osoba s invaliditetom i djece s teškoćama. Na žalost, stvarnost je posve drugačija i tužnija.
Mnoge odrasle osobe s invaliditetom kao i obitelji djece s teškoćama ne mogu si priuštiti vrijeme i/ili novac potreban za nabavu planinarske i ostale opreme, mnogi nemaju nekakve beneficije prilikom nabave te opreme kao i u vezi troškova putovanja i smještaja.
S obzirom na trenutnu inflaciju gotovo svakodnevno rastu cijene prijevoza, smještaja i opreme tako da je za mnoge osobe s invaliditetom i obitelji djece s teškoćama – inkuzivno planinarstvo daleki cilj. Uz to, mnoge obitelji djece s teškoćama muku muče da svoju djecu rasporede po nužnim terapijama pri čemu bi mnogima od njih itekako pomogao dobro razvijen program terapijskog penjanja kojeg kod nas gotovo da i nema (osim jedne udruge za terapijsko penjanje u Varaždinu – GRIP).
Na žalost, niti planinarska društva ne pokazuju veći interes za sudjelovanjem u inkluzivnom planinarstvu, mnoga na upit za sudjelovanjem odgovaraju s klasičnim ‘nemamo mi kapaciteta za to’. Udruge za OSI su znatno zainteresiranije, ali treba uzeti u obzir da njihovi volonteri i suradnici najčešće nisu planinari te da i oni u neku ruku ograničavaju i usporavaju proces razvoja inkuzije u planinarstvu.
Mnoge obitelji djece s teškoćama nemaju nikakvog planinarskog iskustva tako da vođenje djece s teškoćama i članova njihovih obitelji podrazumijeva edukaciju i pomoć u kretanju (snalaženju) na planinskom terenu ne samo za djecu nego i za roditelje.
Još uvijek nije zaživjela prvotna ideja Radne skupine za OSI (HPS) kao nekog centralnog mjesta (baze) preko koje će se razmjenjivati ideje, misli te iskustva inkuzivnog planinarstva, istovremeno povezivati ljude iz raznih krajeva Hrvatske i okolnih zemalja; mjesto izrade raznovrsnih programa i projekata inkuzivnog planinarstva. To naravno treba netko voditi, dogovarati, organizirati, poticati… a to neće biti moguće ako se ne uvaži prijedlog o stručnom suradniku za inkuzivno planinarstvo unutar HPS-a.
Hrvatska planinarska društva nisu u dovoljnoj mjeri upoznata s dosadašnjim dometima i ostvarenjima na području inkluzivnog planinarstva kao ni s postojanjem Radne skupine za OSI. To će promijeniti kada se Radna skupina bude znatnije medijski promovirala što je danas lako ostvarivo putem društvenih mreža.
Od trenutno aktivnih inkluzivnih akcija mogu izdvojiti ovogodišnju akciju pod nazivom ‘Pruži mi ruku – OSI’ u organizaciji slijepog planinara Željka Brdala te njegovog matičnog planinarskog društva HPD Željezničar (Zagreb) i Radne skupine za OSI (HPS).
Stoga je trenutno teško dati preciznu brojku koliko je odraslih osoba s invaliditetom i djece s teškoćama aktivno uključeno u inkluzivno planinarstvo (uključujući i penjanje), no sigurno je da ta brojka nije velika i da bi mogla biti puno veća.
Spomenimo i to da inkluzivno planinarstvo kao i terapijsko penjanja imaju višestruki pozitivan utjecaj na opći psihofizički razvoj djece s teškoćama pogotovo danas kada je prekomjerna tjelesna težina veliki problem kod sve djece, ali i kod njihovih roditelja.
Da li je inkluzivno planinarenje i penjanje teško i naporno?
Sve naravno ovisi o pojedincu kao i o cijeloj skupini, o njihovim mogućnostima kretanja po planinskom terenu. Osobe s invaliditetom moraju se u planini ponašati isto kao i osobe bez invaliditeta jer planina ne radi razliku.
Planinu ne zanima koji oblik i stupanj invaliditeta posjedujete, imate li novaca za opremu ili štedite na svemu, koje su boje vaša kosa i oči, kakav je vaš karakter, kakva je vaša kondicija, jeste li čvrsti u glavi i slično. Planina pred sve nas stavlja identične uvjete pa se ti snađi kako znaš i umiješ.
I osobe s invaliditetom mogu podcijeniti planinu ili precijeniti vlastite mogućnosti, stoga na njih trebate gledati kao i na sebe. Što su ciljevi viši, teži i zahtjevniji trebate se kompleksnije pripremiti i opremiti.
Planine su za sve jednake i kvalitetno inkluzivno planinarstvo podrazumijeva razvoji put koji je bremenit raznim iskušenjima i preprekama. Neće vam se svaka osoba s invaliditetom dopasti na jednak način. S nekima ćete se kliknuti odmah na prvu, s drugima nikada; neki će vam biti simpatični, drugi će vam stalno ići na živce. Neki će šutke otrpjeti sve tegobe i sav napor, drugi će pak jamrati unedogled i jedva ćete dočekati kraj izleta. Sto ljudi, sto čudi, rekli bi naši stari.
Treba imati na umu da inkluzivno planinarstvo počiva na volonterizmu i entuzijazmu te da zapravo ne znate kako ono izgleda dok ne probate. Možete se uključiti u rad Radne skupine za OSI (Komisija za planinarske vodiče/HPS) ili pak unutar matičnog planinarskog društva započeti neki oblik inkluzivnog planinarstva. Možete se povezati s nekom lokalnom udrugom za osobe s invaliditetom i/ili za djecu s teškoćama i u dogovoru s njima pokušati organizirati neku aktivnost u prirodi. Možete se raspitati u lokalnim planinarskim krugovima ima li u vašoj zajednici ili blizini neka osoba s invaliditetom koja bi voljela početi planinariti, a možda ćete naići i na neku aktivnu osobu s invaliditetom s bogatim planinarskim iskustvom.
Sve u svemu ako se želite uključiti u inkluzivno planinarstvo morati ćete napraviti prvi korak. Svaka osoba s invaliditetom kao i svako dijete s teškoćama priča su za sebe. Ne smijete sve njih i njihove kategorije invaliditeta trpati u isti koš. Velike su razlike unutar svake pojedine skupine/kategorije invaliditeta tako da ćete ih morati upoznati da bi to spoznali. Neke osobe s invaliditetom/djeca s teškoćama zahtijevati će minimalnu pomoć u kretanju po planini, a nekima ćete se morati u cijelosti posvetiti.
Inkluzija je proces u kojem se učimo živjeti jedni s drugima. To vrijedi za obje strane i mnoge osobe s invaliditetom zapravo ne znaju s čime se sve svakodnevno susreću osobe drugih kategorija invaliditeta. Svatko naravno misli da je njegov invaliditet najteži, a to naravno nije uvijek tako!
Razvoj inkuzije u hrvatskom planinarstvu nemoguć je bez većeg angažmana ne samo entuzijastičnih pojedinaca nego i planinarskih i sportskih društava te udruga za OSI i djecu s teškoćama. Treba učvrstiti spone s Hrvatskim planinarskim savezom i s postojećom Radnom skupinom za OSI koju (opet naglašavam) treba izdvojiti iz postojeće Komisije za planinarske vodiče te uzdignuti barem na razinu samostalnog Odbora i još bolje zasebne Komisije za inkluzivno planinarstvo.
Treba etablirati funkciju i ulogu stručnog savjetnika za inkuzivno planinarstvo unutar HPS koji bi trebao istovremeno biti i voditelj Odbora/Komisije za inkluzivno planinarstvo. Treba se odvažiti i konačno povesti za primjerima dobre prakse, a najbolji takav primjer imamo u susjedstvu, točnije u Sloveniji.
Bilo bi idealno kada bi godišnje imali dvadesetak inkluzivnih izleta raspršenih duž naše domovine i kada bi ih organizirala razna planinarska i sportska društva. Cijeli proces inkluzivnog planinarstva treba ubrzati jer je tempo razvoja u posljednjih pet godina bio prilično polagan, a komotno bi mogao biti puno brži, zahtjevniji i kompleksniji. Naravno, proces razvoja inkluzije u planinarstvu treba pratiti i paralelan proces razvoja programa osposobljavanja (edukacije) svega onoga što pomaže i doprinosi daljnjem razvoju inluzivnog planinarstva.
Za sva pitanja i diskusiju, slobodno me možete kontaktirati na e-maill: stjepan.dubac08@gmail.com ili na broj mobitela 098 317 640
Zahvaljujem na pažnji i vremenu kojeg ste izdvojili za ovu temu.
Stjepan Dubac