Ako ste samo jednom putovali u smjeru Istre i prošli Rijeku, teško da Vam je promakla ova planinska ljepotica. Iako u sjeni većih i poznatijih hrvatskih gorskih masiva, Učka potpuno zaslužuje svoje mjesto među velikanima – što visinom, što svojim prirodnim znamenitostima. Iako relativno skromne površine, zahvaljujući svom reljefu, specifičnom položaju neposredno u blizini mora te pravom bogatstvu flore i faune proglašena je parkom prirode 1999. g., zajedno s dijelom Ćićarije. Vjeruje se kako je danas poznato tek oko 40% ukupnih vrsta koje su stanište pronašle ovdje, na jednoj od najsjevernijih točaka Mediterana, a od kojih su mnoge endemske, ugrožene ili zaštićene biljne i životinjske vrste.
Odaberite stazu, nećete pogriješiti
Vozeći se u smjeru juga poluotoka iz Opatije, svoj planinarski put možete započeti sa nekoliko lokacija. Planina je prošarana uistinu gustom, bogatom mrežom planinarskih i biciklističkih staza – što kraćih, što dužih. Mi smo odabrali Lovransku Dragu – i nismo požalili. Već pri izlasku iz automobila pored boćarskog doma dobili smo malu najavu dana pred nama. Vidici na nezaboravni Kvarner i plavetnilo Jadrana uistinu nisu nestali čitavim putem i podigli su čitavo iskustvo na neku drugu razinu.
Vozila možemo ostaviti i kod doma za mlade pa nastaviti uzbrdo do boćarskog doma, nakon čega ulazimo u šumu odmah do divovske kugle za boćanje i polazimo desnim puteljkom.
Serpentinama do Babinog Groba
Staza ni isprva ne štedi – uspon počinje odmah. Nije čudo, budući da predviđena ruta podrazumijeva gotovo 1200m visinske razlike na kakvih 8km puta. Strmim, kamenim serpentinama izloženim suncu uspinjemo se do gušće šume i hodamo pored zapuštenih, obraslih suhozida i markacijama označenog kamenja i putokaza. Dolazimo do prvog, koji nas upućuje putem lijevo prema Maloj Učki, dok ćemo se nazad vratiti suprotnim putem do istog raskrižja. Staza do Male Učke najprije zastaje kod Babinog Groba – planinarskog skloništa na 1012m, čistini usred šume s uređenom nadstrešnicom i drvenom montažnom kolibom, odmorištem za umorne planinare. Ovdje obavezno zastanite, popnite se puteljkom iznad skloništa na greben i uživajte u spektaklu od pogleda – iako je tek jedan od prvih.
Nastavljamo stazom za Malu Učku i ubrzo izlazimo iz šume na kamenit puteljak s niskim raslinjem. Ovaj dio, sasvim do sela Mala Učka, gotovo je u potpunosti izložen suncu izuzev manjeg dijela koji prolazi starom, visokom borovom šumom – što je ponovo doživljaj sam za sebe. Put je uredan, markiran, a pogled na kvarnerski zaljev s lijeve strane i vrh Vojak s desne dodatno potiču da nastavite hodati i dočekate doživljaj s vrha. Nakon nekog vremena šumska staza spaja se na makadam, gdje ćemo nastaviti šetnjom cestom između spomenutih borova koja potom vodi i uz gorske pašnjake. Ovaj dio staze ne dobiva toliko na visini, što je dobrodošli odmor pred iduću dionicu.
U posjeti Učkarima
S pašnjaka silazimo u najviše ruralno naselje u Istri, smješteno na čak 950m nadmorske visine – Mala Učka. Iako su u prošlosti ovdje obitavali Učkari, slično povijesti mnogih malih mjesta na ovim prostorima, i ovo je bilo pogođeno ratom. Selo je spaljeno 40-ih godina prošlog stoljeća, a stanovništvo iselilo uslijed teških životnih uvjeta. Iako ni danas nema stalnih stanovnika, jedna ovdašnja obitelj u mjestu koristi ovdašnje gorske pašnjake u ljetnim mjesecima, stare kuće počele su se obnavljati kao vikendice, a zahvaljujući svojoj slikovitosti, netaknutoj ljepoti i prirodnim vrijednostima ovog područja, selo je uvršteno u Registar nepokretnih spomenika kulture kao zaštićena ruralna sredina te je popularno među turistima i rekreativcima.
Nakon odmora u hladu i konzultacija sa putokazom, skrećemo prema šumi na još jedan strmi uspon, najprije stjenovitim dijelom još uvijek izloženim suncu, koji prelazi u šumsku stazu i ponovo izlazi na uski kameni puteljak. Dobivamo na visini – ovaj dio staze je prilično naporan na visokim temperaturama, ali sve smo bliže cilju. Stijene se isprepliću s grmljem, gorskim biljem i pogledom na beskrajnu unutrašnjost Istre.
Bez žurbe do vrha
Izlazimo na sedlo, odmah ispod vrha Vojak – slijedi još samo kratak uspon travnatom padinom. Uistinu je kratak, međutim, ne vrijedi žuriti – pogled je u apsolutno svakom smjeru spektakularan, od kamenitog puteljka kroz travu i planinsko cvijeće, pitoresknih istarskih nizina i brežuljaka, spoja sa modrilom Jadranom, otocima u daljini, Kvarnera i Rijeke gotovo na dlanu – jednom rječju, filmski. Nakon savladane strme dionice, slijedi kraći kameniti puteljak do najviše točke Istre i krune Parka prirode Učka – 1396 m nad morem, na što dodajemo 5 m visine kule Vojak i nalazimo se na 1401 m nadmorske visine.
Izgrađena 1911. g. zbog već spomenutog atraktivnog pogleda od strane austrijskih zaljubljenika u prirodu u doba Monarhije, kula je kasnije poprimila drugu ulogu – za vrijeme I. Svjetskog rata služila je i kao ratna pomorska promatračnica. Nakon proglašenja Parkom prirode, Vojak postaje njegovim simbolom i omiljenim odredištem mnogih. Osim nje, na vrhu se nalazi i repetitor te je u novije doba postavljen i radar NATO pakta. Kula je obnovljena 2004. godine, pri čemu je uređena kao info-centar, suvenirnica i vidikovac s teleskopima za posjetitelje, s ciljem održavanja tradicije pohoda na Učku te očuvanja kulturno-prirodne baštine.
O samom spustu nema puno za reći – možda jer smo još uvijek pod dojmom vrha. Silazimo sa staze na travnatoj padini, prolazimo lijevo uz odmorište i drvene klupe do šume, suprotno strani kojom smo došli. Put je isprva jednako strm kao i uzlazni, ali nakon stjenovitog dijela kroz šumu, prelazimo na simpatični, nezahtjevni puteljak i polagano se spuštamo prema početnoj točci. Prolazimo uz livade, predjele pregledne bukove šume, ponovo uz obraštene i zapuštene suhozide. Dolazimo do raskrižja spomenutog na početku priče, odakle slijedi posljednja dionica – strmom kamenitom stazom do boćarskog doma u Lovranskoj Dragi.
Vučka Gora
Kroz godine, ova je planina imala mnoga imena. Počevši od najstarijeg poznatog, istroromanskog ‘Caldiera’, koji je oslikavao Učku kao kotao u kojem se i do danas zbog snažnih vjetrova i obilnih kiša konstantno ‘kuha’ vrijeme, preko Vučke ili Vučje gore prema njenim nekadašnjim stanovnicima do talijanskog ‘Monte Maggiore’ – Velika Planina. Pretpostavlja se da je današnji naziv izvedenica od Vučke gore, iako vukova ovdje odavno nema. Ono što sigurno možemo reći – Učka pruža nešto drugačije. Je li to zbog blizine mora, mediteranske klime, stjenovitih staza sa ponegdje alpskim štihom, prirodnih ljepota ili atraktivnih pogleda – ostaje na pojedincu. Samo treba odabrati put.
