Iako ne tako nova, staza 7 slapova svoju pojačanu posjećenost osjetila je ponajviše u proteklih godinu dana. S obzirom na epidemiju u trajanju, nije čudo – svi tražimo načine da ostanemo zdravi u duhu i tijelu, no prije polaska na ikakav put izrazito je bitno informirati se o stanju rute kojom prolazimo i izazovima s kojima bismo se mogli susresti.
Unatoč izostanku kiše, ali i sunca, staza je izrazito skliska, posebice u početnom dijelu do 4. slapa. Preporuka: pripremite odgovarajuću obuću, gojzerice su optimalan izbor. Čak i uz dobru opremu, potrebna je određena doza strpljenja i opreza prilikom kretanja. Užad je na pojedinim mjestima labava, metalne stepenice su upitne stabilnosti, no to su sve činjenice na koje je HGSS ove godine već ukazao, a ovaj portal podijelio. Polazak na stazu također ne bismo preporučili djeci ispod 10 godina koja inače ne planinare – nakon 3. slapa slijedi malo zahtjevniji uspon po skliskom terenu, a i sama duljina staze od gotovo 14 km predstavlja izazov za dječje strpljenje.
Most na Mirni i prvi slapovi
Istarski vodovod ili pivovara su mjesta za ostavljanje automobila – koje vam je draže, a možete i produljiti putem do mosta preko Mirne, koji je i službena polazišna točka. U startu opaska: ne prelaziti most! Staza vodi na makadam lijevo prije mosta i taj je smjer ‘ispravan’ – prati slapove redoslijedom koji je odredila TZ grada Buzeta, a i lakši je uspon preko grebena nakon 3. slapa od strmog spusta po već spomenutom skliskom, blatnom kamenju. Nakon početnog kilometra stazom s lijeve strane rijeke, ulazimo u šumu i ubrzo dolazimo do prvog slapa – Zagona, visokog 5m.
Što dalje to smo oprezniji u koraku, staza vodi preko stijena i korijenja, koncentracija je na razini, no krajolik vraća svoje: šuma je pregledna, a iz svih smjerova dolazi šum vode. Markacije su česte, po drveću i kamenju vidimo zeleno-plave linije i strelice koje će nas pratiti cijelim putem. Dolazimo do 2. slapa – Bačve, gdje se tirkizna voda miješa s visokim, strmim stijenama i kaskadno pada prema malom jezercu.
Let do Vele peći
Nakon kraćeg uspona prolazimo pored penjališta Slonove surle gdje se divimo oblicima i robusnosti crno-sivo išaranih stijena, ali i skrećemo sa staze do Zeleno-plavog jezera čija boja poziva da zaplivate. Nastavkom uspona konačno dolazimo do najvećeg slapa – Vele peći. Sa svojih 26m visine uistinu pokazuje svu snagu prirode. Ovdje vam u kišno doba godine(kakva je ova cijela) markacije i ne trebaju jer ćete buku vode čuti izdaleka. Za one koji uvijek traže dozu adrenalina više, pored slapa se uz odmorište s klupama nalazi i uže – improvizirana ljuljačka visi sa stijene i može vas odvesti slapu na dohvat ruke, ukoliko se dovoljno odrazite. Samo hrabro!
Nakon što ste se odvažili i ‘poletjeli’ bliže slapu Vela peć, put vodi nazad na glavnu stazu, gdje slijedi po nama najteži dio rute – strmi uspon, blato, masne metalne stepenice i pomalo labava užad dovest će vas do vrha stijene, s koje pak puca pogled prema Buzetu i okolnim brdima. Vođeni markacijama prolazimo šumom i dolazimo do raskrižja sa stazom prema Napoleonovom mostu, no prije toga produžimo do 4. slapa, Male peći, skrivenog među zelenim krošnjama drveća, podno divovske stijene koja pruža utočište i hlad za sparnih dana.
“Ne toliko Napoleonov” most
Na putu prema selu Kuhari, prelazimo preko još jedne znamenitosti staze – već spomenutog Napoleonovog mosta. Iako ga samo hodajući ne biste ni primjetili, obratite pozornost na markacije i siđite prema koritu rječice Drage. Nakon par koraka primjetit ćete kameni luk čiji nastanak povezuju s gradnjom Napoleonove brze ceste između Buzeta i Pazina, iako je vjerojatnija verzija priče prema kojoj je most ovdje prvotno stajao u drvenoj izvedbi na cesti koja je povezivala Buzet i Hum, najmanji grad na svijetu, upravo ovdje u Istri.
Kuhari i Kotli
Za sobom ostavljamo most, iz šume kratko izlazimo na makadamsku cestu, samo da bismo ponovo skrenuli na šumski put koji će nas dovesti do slikovitog seoceta Kuhari, mirnog mjesta istarskih zanatlija. Iako napola napušteno, i dalje nije izgubilo na draži, što krajolikom, što arhitekturom jednostavnih, kamenih istarskih kućica. Nastavljamo spustom uz šumu pa prema još jednom raskršću – jednim ćemo se smjerom vratiti i nastaviti prema 6. slapu – Zelenšćaku, no prije toga do najveće atrakcije staze – Kotli.
Ovo pitoreskno napušteno selo na koritu rijeke Mirne, koja je snagom svog toka u vapnenačkim i flišnim stijenama kaskadno izrezbarila slikovite udubine nalik na kotle, vrijedno je divljenja i pažnje koju nažalost nije dobilo budući da ovdje, osim restorana za ljetnih mjeseci, u drugo doba godine nećete naći nikakve sadržaje. Nekada najbogatije selo ovog kraja s više od stotinu stanovnika, ljudi su počeli napuštati nakon 2. svjetskog rata u potrazi za boljim životom u gradovima, sve do 70-ih godina, kada više nema stanovnika. Danas ovdje i dalje stoje kamene kuće i stare vodenice, čekajući povratak života iznad korita rijeke Mirne.
Blato, Zelenšćak, šuma i Grjok
Vraćamo se stazom do šumskog raskrižja i nastavljamo prema slapu Zelenšćaku. Staza do njega vodi gotovo 2km, a s nje se samo lagano odvojimo prema putokazu. Zelenšćak je visok jedva 8m, ali svojim vodama tvori jezero promjera čak 16m. Nakon njega, vraćamo se i nastavljamo prema posljednoj stanici, slapu Grjoku, do kojeg se ponovo odvajamo na šumskom raskršću – drugim ćemo se putem vraćati prema Istarskom vodovodu.
Pred Grjokom ponovo nalazimo odmorište s drvenim klupama, a sam slap uzdiže se iznad plitkog jezerca u kojem se možete rashladiti ili jednostavno pripremiti za prelaske preko rijeke Mirne koji čekaju putem do Buzeta. Ovaj slap, iako zadnji na ruti, nimalo ne zaostaje za ostalima – osamljenim položajem u šumi, odvojen od glavnog puta, ne daje dojam da ste pri kraju staze, već sigurno izolirani od ostatka svijeta.
A gdje su ti prijelazi preko rijeke?
U povratku nastavljamo putem kroz raskršće prema prvom prijelazu preko rijeke – voda nije visoka i savladavamo prepreku skokovima preko kamenja, kao i preko ostala 2 prijelaza. Reference radi: na dan pohoda, razina rijeke Mirne na Ponte Portonu je 28cm. Nakon trećeg, uspinjemo se makadamom posljednji put, u spustu prelazimo 2 obnovljena mosta i dolazimo sa suprotne strane korita Mirne. Neizostavno i tradicionalno istarski, pohod završavamo rundom teranina lokalnih proizvođača koji su se smjestili uz stazu i dočekuju izletnike, s pogledom na Buzet u daljini.
Velika Istra u malom krugu
Staza ima zahtjevne dionice, neke od njih mogu biti preteške za manje iskusne. Kao i za svaki pohod, potrebno ju je proučiti i prikladno se pripremiti, ali staza slapova rječice Drage i rijeke Mirne sa svojom plavozelenom vodom, velebnim stijenama, tradicionalnom istarskom arhitekturom i netaknutom prirodom neće razočarati ni u jedno doba godine. Ono što vam ona može pružiti je mali doživljaj čitave Istre u desetak kilometara – a što je to u životu jednog putnika?
Jelena Marković
