Duboko u Gorskom kotaru, iznad beskrajnih zimzelenih šuma i slikovitih starih gradova, smjestio se gorski masiv životinjskog imena. Životinja je istrijebljena izlovom, pokušaji njenog ponovnog nastanjivanja su u tijeku, planinarski dom čeka svog gospodara, a Veliki Risnjak gordo stoji i čeka idući potez ljudi. Neopterećen nama, našim razvojem, politikama i odlukama koje su u prošlosti povrijedile njegovu prirodu i život njegovih stanovnika, on jednostavno oduzima dah, u najpozitivnijem mogućem smislu.
Crni Lug
Iako postoji više polaznih točaka i varijanti rute kojima biste mogli doživjeti Risnjak, ovdje stoji preporuka za Crni Lug. Možda su odavde najdulje/najzahtjevnije staze, ali s nagradom. Kružna staza provest će vas svim značajnim dijelovima ovog kraja – putem ćete, ukoliko budete dovoljno pažljivi, sresti neke od stanara druge vrste, a pogledi će vam oduzeti dah. Ne, ovo nije još jedan razvikani nacionalni park. Ovo je mjesto za one koji vole prirodu zbog prirode, planinarenje zbog planinarenja. Risnjak je mjesto na koje će doći ljudi koji ga žele vidjeti zbog njega samog, njegove prirode, prošlosti, priča, i to će im biti dovoljno.
Kružna staza u našoj varijanti znači uspon preko Markovog brloga i Medvjeđih Vrata, a silazak Horvatovom stazom preko Stare Lugarnice i Vučje jame. Uzmite u obzir duljinu i trajanje staze: u 9km proći ćete gotovo 1000m visinske razlike, i u usponu i u silasku. Krećemo od zgrade nacionalnog parka – nakon kupnje karata po planinarskoj cijeni, ulazimo u šumu odmah kod naplatne kućice, po poučnoj stazi Leska. Prva 2km slijede asfaltiranu cestu gdje staza ne dobiva pretjerano na visini, nakon čega skrećemo na makadam. Put je uredan, markiran, do nas neprestano dolazi zvuk šuškanja miševa po šumskom tlu, a prolazimo i uz vjetrouvale – ostatke iščupanog i prevrnutog drveća uslijed jakih bura. I takva netaknuta, srušena šuma ovdje ima određeni čar – oslikava silu prirode.
Markov Brlog
Nakon uspona starim šumarijskim makadamom prelazimo na uži put gdje se izmjenjuju kamenita i šumska staza, koja na ovom dijelu počinje prilično dobivati na visini – uspon gotovo ne prestaje, a ravnice su rijetke. Konačno, prva stanica: Markov brlog. Kao i mnogo toga ovdje, ime je dobila iz legende o Marku Turku, pustinjaku koji je poslije smrti svoje žene odlučio povući se u šume Risnjaka. Ovdje je živio gotovo neprestano, napuštajući svoju kolibu tek nekoliko puta godišnje kako bi svoju obitelj i djecu opskrbio lovinom. Uz mnoge priče o ovom posebnom čovjeku, proširila se i ona prema kojoj je svojedobno spasio jednog medvjeda od lugarove puške, nakon čega ga je pripitomio. Noseći njegovo ime, Markov brlog ostaje simbolom čovjekova jedinstva s prirodom.
Put odavde nastavlja uzbrdo u šumu, smjerom prema Medvjeđim Vratima. Uspon je blag, okružuje nas samo visoka šuma, gromade prastarih stijena i pogledi na okolno gorje. Povremeno se javljaju manja odmorišta u šumi, a u jednom trenutku i srne, trčeći između drveća.
Putevima karavana do Medvjeđih Vrata
Dolazimo do šumskog raskrižja gdje shvaćamo da dobar dio puta prolazimo nekadašnjim karavanskim putevima – širim prolazima utvrđenim kamenom. Povijesna je činjenica da je ovaj kraj prepun šumskih prometnica koje su od davnina povezivale Trst preko Grobnika i Platka sve do Hriba u Osilnicu, a njima su se služili trgovci i pješaci. Ispočetka se roba prevozila za vlastite potrebe, a kasnije i u trgovačke svrhe sve do Rijeke. Ti su putevi bili od životne važnosti za ovdašnje stanovništvo – što zbog trgovine, što zbog prijenosa informacija.
Nastavljamo uzbrdo – uspon nije prezahtjevan, ali je kontinuiran, a na ovom dijelu staze prvi puta pruža se vidik na Jadran. Napokon, Medvjeđa Vrata su pred nama, na raskrižju s putem iz Vilja. Donekle neupadljiv, ovaj prolaz sa sobom nosi legendu o vilama Gorankama, koja prati putnike odavde sve do posljednjeg uspona pred Schlosserovim domom. Ova mitska bića su, prema legendi, živjela ovdje i brinula za ovaj kraj prije ljudi koji su po svom dolasku uvidjeli njegovu ljepotu i odlučili ostati. Vile su također ostale ovdje, skrivene, čekajući – vila poglavarica im je, naime, zaprijetila najstrožom kaznom ukoliko ijedna poklekne i zaljubi se u čovjeka, no one su se i dalje nadale spoznati pravu ljubav. Ljudi su izgradili svoje nastambe i život ovdje – između njih i mladi pastir kojeg su ‘Srebrna vrata’ sve više privlačila nekim tajanstvenim zovom. Nije si mogao pomoći: često ih je obilazio, a okolnim područjima davao imena prema stablima koja je putem viđao. Tako i danas ovdje postoje šume Smrekovac, Leska i druge.
Schlosserova livada
Prolazimo kroz Srebrna vrata uz polje medvjeđeg luka među visokim bukvama, a zatim na kameniti put uz blokove stijena, gdje pogled bacamo i prema Snježniku. Uspinjemo se prateći drvene ploče s ostatkom priče o vilama Gorankama – naravno, jedna je vila jednog dana susrela pastira i oni su se zaljubili. Vila poglavarica to je doznala i ispunila svoje obećanje, pa ljubavnike pretvorila u životinju kakvu ovo područje još nije vidjelo – risa, lynx lynx, a nakon čega su pobjegli duboko u šume Risnjaka.
Posljednji uspon do Schlosserove livade – dvorišta planinarskog doma Josip Schlosser Klekovski na 1418m, lako prelazimo i odmah nastavljamo do vrha, skinuti i posljednih stotinjak metara visinske razlike. Preporuka: opskrbite se hranom i vodom, dom će vjerojatno ostati zatvoren još neko vrijeme. Staza je strma i kamenita, potporu možete pronaći u sajli koja se proteže gornjom polovicom uspona. Preskačemo nekoliko kamenih gromada i dolazimo do željeznog volana ukopanog u stijene na 1528m nadmorske visine.
Nema smisla pisati o pogledu na beskrajne šumovite vrhove, Krčkom mostu na dohvat ruke, opisivati kako Lokvarsko jezero u daljini blista na suncu ili o zovu Snježnika i Alpi. Ima smisla reći samo da je ovo jedan od onih vrhova koji se ne posjećuju jednom, a ostaju urezani u pamćenje još dugo, dugo.
Horvatovom stazom do Stare Lugarnice
Nakon spusta do planinarskog doma prolazimo lijevo uz stijene i započinjemo silazak serpentinama Horvatove staze. Ovaj je put manje strm od onog kojom smo stigli, isprva šećemo kamenitom stazom uz grmlje, a ubrzo smo ponovno u šumi. Spust je prilično dug, serpentine je zamjenio puteljak među stijenama i borovima. Putem prolazimo Staru Lugarnicu – ostatke bivše kolibe koju su koristili šumari, ali i planinari prije izgradnje Schlosserova doma. Nakon njegove izgradnje, zapuštena je te s vremenom potpuno urušena, a danas možemo vidjeti samo naznake njenih temelja.
Vučja jama
Nastavljamo hod, izmjenjuju se strmi puteljci sa kraćim ravnicama i nakon duljeg vremena dolazimo do Vučje jame. Ovaj posljednji dio nema puno markacija i mogli biste pomisliti da ste se izgubili, no put je jedan i prilično prepoznatljiv.
Vučja jama, geomorfološki objekt u kršu dubok 140m, istražen je 90-ih godina prošlog stoljeća, kada su samoborski speleolozi dospjeli do njenog dna. Postoji više varijanti priče o njenom imenu – prema jednoj, jama je dobila ime kada je mladunče vuka upalo u nju, a njeno zavijanje čulo se još danima. Prema drugoj, naziv potječe iz vremena kada je lov na vukove još bio dozvoljen, a lovci su ove zvijeri bacali u jamu.
Od Vučje jame do Crnog Luga kontinuirano se spuštamo, najprije do još jednog šumskog raskrižja, na kojem samo produžimo nizbrdo po makadamskoj cesti uz posljednje poglede na okolne vrhove i konačno silazimo do Crnog Luga, na početnu točku.
Što reći?
Kao i uvijek, dobro se informirati o uvjetima i samoj stazi prije polaska. Minimalno 6h prije polaska zvučalo je zahtjevno, no na kraju je tolike sate teško izbrojiti. Ovdje vrijeme kao da ne teče ili se broji nekim drugim, šumskim jedinicama – smirenijim, ispunjenijim. Risnjak je teško opisati – svi epiteti zvuče nedoraslo, a nekako kao da ni on sam nema potrebe da ga se uveličava. Dovoljno je doći ovdje da bi cijela ova priča dobila smisao.
Jelena Marković
Detaljan opis svih staza možete ponaći na: planinarenje.hr
