Zakočio sam ispred žute table na kojoj je crvenom crtom bio prekrižen natpis Kijevo. Par stotina metara prije je trebalo skrenuti desno prema Glavašu i Uništima. Drugi previd tog jutra. Vraćam se, ugledam kapelicu Sv. Rožarije i ovaj put skrenem na pravu cestu. Uskoro stižem do planinarske kuće „Glavaš“ pokraj koje parkiram. Nema drugih auta. Nije čudo da smo među najdebljim narodima u Europi – pomislim – vikend, rana jesen, savršen dan a ja ću, izgleda, biti sam na usponu za najviši vrh Hrvatske.
Na trenutak pokušam zamisliti koliko se ljudi u ovom času uspinje na Triglav. Sreća da nisam Slovenac. Nisam ljubitelj gužve, pogotovo na planini. Otvaram ruksak i vadim pet jabuka, tri naranče, lovački nož, nož na rasklapanje, tri pakiranja elastičnog zavoja, sterilne gaze, naglavnu lampu, ručnu lampu, vlažne i suhe maramice, dva para čarapa, nivea kremu i blokić na čijoj prvoj strani su zapisani ime, prezime, broj mobitela i broj fiksnog telefona „čovjeka iz Kijeva koji poznaje planinu“. Inače sam pakiram ruksak i redovno prijatelji s kojima se penjam kolutaju očima ili me s čuđenjem gledaju kad shvate da je moj ruksak duplo lakši od njihovog. Ovaj put sam imao obiteljsku „pomoć“ prilikom pakiranja i svi su pazili da „slučajno nešto ne zaboravim“. Ispočetka sam se borio, ali nakon nekog vremena sam shvatio da je teta (koja se najviše angažirala oko pomoći) neumoljiva. Tad sam „digao ruke“ od objašnjavanja, uzeo veći ruksak i u njega potrpao sve što mi je dano. Cijeli kaos oko pakiranja je za konačnu posljedicu imao da sam zaboravio uzeti gojzerice što sam shvatio tek u autu. Upravo je nervoza zbog prvog previda gojzericama dovela do toga da promašim skretanje za Glavaš i Uništa. Nakon kraćeg razmišljanja uzeo sam naglavnu lampu „švicarca“ i jedan elastični zavoj i vratio ih u ruksak. Kad su već tu …
U tom trenutku čujem zvuk nalik konjskom galopu. Koliko mi je poznato zadnji konj je iz Vinalića nestao prije rata. Za Glavaš nisam siguran, ali prema onom što vidim u Glavašu jedva da ima ljudi a kamoli konja. Dižem pogled i ugledam kangalskog ovčara veličine teleta kako mi se približava u punom trku. (Kangalski ovčar? Gdje su nestali tornjaci?) Pomalo zastrašujući prizor s obzirom na veličinu psa, ali čim je dotrčao do mene ovčar pokazuje svoju narav „velike bebe“, trči oko mene, maše repom i pokušava gurnuti njušku u ruksak. Očito je nanjušio pancetu. Još jedna od stvari koju su mi ugurali u ruksak iako moram priznati da se oko toga baš i nisam bunio. Odrežem komadić i bacim mu. Kao da T-Rexu bacaš Mcnuggetse. Krenuo sam prema vrhu. Prati me do Utvrde Glavaš i onda odustaje kad shvaća da neće dobiti još.
Utvrda Glavaš je još poznata pod nazivom Dinarić. Sagrađena je u 14. i 15. stoljeću u svrhu obrane od Turaka. Obilazim tvrđavu, napravim par fotografija, ulazim unutra, još par fotografija. Razmišljam da se popnem na neki niži bedem. Zanima me da li se s bedema vide Uništa. Selo koje položajem u potpunosti opravdava svoje ime. Selo opkoljeno planinom s tri strane i granicom s četvrte. Selo u Bosni iz kojeg se do Bosne ne može. Par tjedana kasnije, a neposredno prije pisanja ovog teksta googlam zanimljivosti vezane za Uništa.
Wikipedija kaže: „Uništa su specifična po tome što je pristup selu moguć jedino iz Hrvatske, iz smjera Kijeva, od kojeg je udaljeno 7-8 km. S druge strane, selo od ostatka BiH i središta općine Bosansko Grahovo dijeli planinski masiv Dinare.“ Mutno se sjećam da sam kao dijete bio u Uništima jednom ili dva puta kad su moji iz Vinalića išli kupovati sir iz mišine. Pikantna delicija intenzivnog mirisa i okusa od koje ti bride desni nakon par zalogaja. Tad sam ga mrzio, a posljedično i selo iz kojeg dolazi. U danima mog djetinstva Uništa je za mene bilo selo u kojem se pravi smrdljivi sir i koje, kao takvo, treba izbjegavati. Odustajem od penjanja po zidinama i nastavljam dalje.
Staza je dobro ugažena i markirana. Vodi većinom kroz nisko raslinje. Nakon nekog vremena stižem do izvora pitke vode. Tu se put račva u dvije staze. Obje vode do vrha. Odabirem lijevu. Uskoro se raslinje prorjeđuje i desetak minuta nakon izvora hodam kroz kamenito travnatu golet. Po putu nailazim na ostatke niskih kamenih ograda, koje su nekada vjerojatno služile kao torovi za životinje.
Nešto kasnije dolazim do urušene niske prizemnice čija površina vjerojatno ne prelazi površinu prosječnog parkirnog mjesta. Pretpostavljam da se radi o pastirskom stanu. Poznato mi je da pastirskih stanova ima u smjeru crvenih greda, ali za ovaj nisam znao. Svake godine oko Jurjeva blago se gonilo u planinu. Konji, ovce i volovi su otjerani u ispašu na obronke Dinare. Sva stoka osim krava koje su zbog mlijeka morale ostati u selima. Ali ni one se više nisu gonile u polje. Male i žilave buše koje su nekad ljudi uzgajali mogle su preživljavati u tom periodu od travnatih čuperaka koje bi našle na kamenitim brdima izmđu Paškopolja, Vrličkog polja i Dinare. Polje mora ostati netaknuto do srpnja. Do tad bi trava narasla dovoljno da sijena bude za cijelu zimu. Gledam u srušenu kamenu kućicu, sjećam se priča o ljudima koji su dio godine provodili na Dinari u ovoj ili sličnim kućicama i zamišljam kako bi izgledalo provesti nekoliko mjeseci na ovom mjestu. Takve ideje su ipak previše za priču čija je tema jednodnevni izlet, pa ih neću dalje izlagati.
Nedugo nakon što sam prošao pastirski stan ugledam vrh označen kamenim stupom i klin s karabinerom dvadesetak metara lijevo od njega. Preplavilo me uzbuđenje. Najviši vrh Hrvatske! Napokon! Dinara, Sinjal, kako god! Moja Dinara! Napokon!!! Kad bi izlagao svoje planinarske pothvate ne bi Dinara bila najviši vrh koji sam ispenjao. Ojstrica, Brana i Planjava u Kamniškim Alpama ju nadvisuju, kao i Mala Tičarica ili Veliko Špičje u Julijskim. Ne bi to bila najteža staza kojom sam kročio. Bijele i Samarske stijene svakako predstavljaju zahtjeveniji teren od staze Glavaš – Sinjal. Ne bi to bio niti najljepši krajolik kojim sam planinario. Dolinu Triglavskih jezera teško je nadmašiti. Nipošto nije ni uspon koji je pružio najviše uzbuđenja ili najzanimljiviju priču. Još uvijek se naježim kad se sjetim lavine kamenja koju su, negdje ispod Planjave, divokoze sručile na mene i još trojicu prijatelja. U nastojanju da se sklonimo od kamenja koje je padalo po nama skrenuli smo sa staze i u jednom trenutku se više nije moglo naprijed. Stajali smo na uskoj izbočini iznad nekoliko stotina metara duboke provalije. Vodič se nastojao vratiti kako bi pronašao put, ali se teško mogao provući pokraj prijatelja ispred mene koji se boji visine i kojeg je uhvatila panika. Ni sam nisam zaljubljenik u provalije i osjetio sam kako mi adrenalin struji kroz žile. Da bi stvar bila bolja divokoze su nas sustigle i po čovjeku iza mene je pljuštalo kamenje. Kako nije bio svjestan što se točno događa na čelu kolone, počeo se gurati prema naprijed i poticati nas da produžimo i pobjegnemo od odrona. Nastao je totalni kaos. Kasnije te večeri u Klemenča jami uz pivu smo se smijali i komentirali kako smo skoro dobili svoju ploču u planini, ali da bi na našoj umjesto stradali od pada ili groma pisalo „ubile ih koze“. Svi ti vrhovi, sve te zahtjevne staze, sve prirodne ljepote koje sam vidio i sva uzbuđenja koja sam doživio imali su svoje draži i svoje posebnosti, ali ovo je ipak bila Dinara. Moj kraj. Ispenjao sam vrhove veće od Dinare, ali na krovu Hrvatske do sad nisam bio. U postolara najgore postole. Umor iščezava i ja ubrzavam prema vrhu. Dok se uspinjem kroz glavu mi prolazi: „a gdje je nestalo sklonište?“ Na vrhu bi se osim geodetskog stupića trebalo nalaziti metalno šesterokuno sklonište crvene boje. U tom trenutku shvaćam i počinjem se smijati sam sebi. Još nisam na vrhu. Bar ne na najvišem. Popeo sam se na Ošljak. Do Dinare ima još otprilike pola sata.
Nastavljam dalje. Uskoro ugledam vrh. Ovaj put nema sumnje. U daljini na najvišoj točki mala crvena kućica. Nekoliko ljudi se mota oko nje. Ipak se i kod nas nađe poneki zaljubljenik u planinarenje. Opet isti osjećaj entuzijazma. Opalim jednu fotografiju i ubrzavam prema vrhu. I napokon, to je to! Najviša točka. Stojim iznad Hrvatske.
Na vrhu samnom je jedna mlađa strankinja i trojica domaćih veseljaka koji glasno komentiraju pogled s vrha, fizičku kondiciju najsporijeg od njih, opremu najstarijeg od njih koji još nosi ruksak s metalnim kopčama na iglu, vitku figuru strankinje koja se već krenula spuštati i tako dalje. Uglavnom vesela ekipa. Imaju nekakve natpise s kojima se slikaju ispred skloništa. Prvi ima natpis „2. put na krovu Hrvatske“. Drugi drži natpis: „3,5. put na krovu Hrvatske“. Pitam ga što to znači. Kaže da se penjao 4 puta, a jednom je odustao. Svi se smijemo. Treći se slika s papirom na kojem piše: „Napokon na krovu Hrvatske“. Ispričam da sam i ja prvi put na Dinari. Glasno me potiču da uzmem njegov transparent i slikam se s njim. Uz smijeh pristajem. Nakon nekog vremena pozdravljaju me i odlaze u smjeru planinarskog doma Brezovac. Ostajem sam. Uživam u miru. Neko vrijeme upijam dojmove, a onda prije spuštanja napravim nekoliko fotografija. Pošaljem sliku prijatelju uz komentar: „Vrh Hrvatske osvojen. Je li ostao još koji Izazov?“ Odgovara: „Predlažem ti zimski uspon na Kurozeb!“
Goran Baković
