Brana je vrh u Kamniško-Savinjskim Alpama koji sa svojih 2253m nadmorske visine I relativno jednostavnim ljetnim pristupom čini vrlo interesantnu lokaciju za jednodnevni izlet. S tim u mislima probudili smo se tog dana te krenuli put Logarske doline. Dva I pol sata vožnje već dobro poznatim cestama preletjelo je u tren te smo se uskoro pridružili već popriličnom broju ranoranioca na parkiralištu u blizini slapa Rinka. Unatoč ranom pokretu, kroz jutarnju svježinu već su se nazirala obećanja vručeg dana, s najavama kiše u podnevnim satima. Nošeni tom mišlju, krenuli smo uspon putem doma na Okrešlju. Prizori alpsih vrhova oko nas, šum slapa u blizini te jutarnji povjetarac činili su savršenu kulisu za ovaj kraći uspon. Sam uspon nije težak no u dijelu oko slapa treba pripaziti na mokri kamen i drvo kao i mogućnost odrona kamenja iznad staze. Uskoro se dolazi do izvora Savinje gdje je dobra prilika osvježiti se te napuniti zalihe vode. U šumskom dijelu iznad izvora Savinje sreli smo i lokalnog stanovnika koji je tek bacio pogled na nas te se povukao u sjene.
Dom na Okrešlju nam je uvijek bio omiljena točka u okolici. Prilikom dolaska tek tu osjetimo da se zaista nalazimo u Alpama, na povratu znademo da su naše umorne noge već blizu auta i odmora. Nakon kraćeg osvježenja krećemo stazom prema Kamniškom sedlu. Staza vodi iza doma do livade te lijevo kroz šumu. Uskoro se dolazi do stijenja i rijeđeg raslinja te pogled puca prema Kamniškom sedlu, Planjavi i okolnim vrhovima.
Ovaj dio puta je lagan, uz manje uspone te nas vodi prema siparu u podnožju stijene preko koje ide uspon prema Kamniškom sedlu. S desne strane puca pogled prema Brani te Kotliču, jednoj od izazovnijih lokacija na puto od Brane prema Turskoj gori.
Nismo jedini koji idemo u tom smjeru, na tragu smo brojnih izletnika i planinara, raznolike opreme i sposobnosti. Neki od njih spremni su za visoko gorje dok drugi s minimalnom opremom kreću u lov na fotografije sa sedla. Slijedi zavojiti uspon po dobro utabanoj stazi preko sipara prema podnožju stijene. To je možda i najdosadniji dio puta ali srećom nije predugačak. U podnožju stijene stavljamo kacige te krećemo s usponom. Sam uspon stijenom prema Kamniškom sedlu je dobro utvrđen, ima na mjestima usječene stepenice te klinove i sajle. Kompolet za samosiguranje je preporučljiv za sve koji imaju manje iskustva ili se boje visina dok iskusnijim planinarima kaciga bude dovoljna. Primjećujemo da veliki broj ljudi ne nosi kacige, no zbog strmine te velikog broja kamenja po stazi to se čini kao loša ideja jer je velka vjerojatnost da će netko iznad pomaknuti kamen.
Nakon dijela uspona po osiguranoj stazi na stijeni kreće uspon zavojitom stazom koji nas vodi do položene staze koja priječi sipar u podnožju Brane te vodi do samog sedla.
Kamniško sedlo je prekrasna lokacija. Na dan našeg izleta vrijeme je bilo vjetrovito s maglom i oblacima na strani Kamniške Bistrice. No zato imali smo prekrasan pogled prema Logarskoj dolini.
Prizori su zaista bili nevjerojatni te nismo mogli odoljeti da ne sjednemo na tepih od trave i cvijeća te upijamo toplinu jutarnjeg sunca i isključimo sve misli.
Nakon kratkog odmora krećemo prema Brani. Nismo jedini, u istom smjeru kreće veći broj planinara te pronalazimo svoj tempo i usput uživamo u prizorima. Prvi dio nas vodi ponovno preko sipara koji smo priječili pri dolasku na sedlo, samo ovaj puta staza je viša.
Uskoro se dolazi do raskrižja gdje se putevi granaju prema Turskoj gori i Skuti. I naravno, prema Brani.
Tu počinje uspon kroz kamenje, povremeno uz pomoć klinova ili pokoje sajle. No većinu vremena put je samo markiran na stijeni. Put nije pretjerano zahtjevan no ne bi ga preporučio osobama koje nemaju planinarskog iskustva. Potrebno je izabrati dobre oslonce i izbječi nezgodne pukotine. U gornjem dijelu ima nekoliko grebenskih segmenata koji nisu dugi no mogu izazvati nelagodu kod ljudi nenaviknutih na visine a prije samog vrha potrebno se popeti kroz rasjek što zahtjeva nešto vještine u penjanju. No unatoć tome put savladavaju mnogi, čak su nas iznenadila dva pametna psa koji su se sa vlasnicima spuštali s vrha. Obzirom kako su nas propustili da se prvi uspnemo kroz jedan klizavi segment, strpljivo sjedeći na stijeni, zakljućujemo da su to pravi planinarski psi te nastavljamo put raspravljajući o njima.
Sam uspon traje neka dva sata, od sedla. Uz uživanje u pogledima konačno dolazimo na greben te do vrha. Nažalost sam vrh je bio ovijen maglom. Očekivane epske poglede ostavljamo za drugi put te nakon kraćeg odmora krećemo natrag.
Izlet na Branu nam je ostao u dubokom sjećanju uz obećanje da ćemo se vratiti na dan bez oblaka. To je idealan izlet za planinare koji žele iskusiti nešto više, osjetiti Alpe. Dakalo, preporučeno je da ih vodi iskusna osoba jer unatoć uređenim stazama opasnosti postoje. Ukupno vrijeme uspona ovisi o kondiciji i fotkanju 😊 Nama se to rastegnulo jer smo hedonistički uživali u svakom trenu. Za planinare u dobroj kondiciji uspon od parkirališta pod slapom bi trebao trajati nekih 3h 45min. Ne preporučamo ovaj izlet ako je kišovito vrijeme zbog izloženosti na stijeni te klizavog kamena. U svakom slučaju, ovo je izlet vrijedan svake kapi znoja.
