Znate li da su od trenutne 154 kontrolne točke Hrvatske planinarske obilaznice najrjeđe posjećeni vrhovi u Dalmaciji? Točnije, na otocima u njenom južnom dijelu. Što zbog udaljenosti, što zbog složenosti putovanja, ova skupina vrhova zakinuta je za planinarski interes potpuno nepravedno – ili smo pak mi zakinuti za njihove ljepote. Doista, ima nešto u mediteranskom ozračju i unatoč činjenici da se ne radi o znamenitoj nadmorskoj visini, jadranski vrhovi vrijedni su truda. Među najrjeđe posjećenima nalazi se upravo vrh Hum na otoku Visu – sa svojih 587 m nadmorske visine i nekoliko varijanti staza dodan je u HPO i neizostavno je mjesto u njenom dnevniku.
Pod zaštitom prošlosti
Posebnost Huma njegova je nedostupnost: na samom vrhu nalazi se čuvani vojni objekt gdje je civilima pristup zabranjen, pa ga promatrati možete sa kontrolne točke postavljene na malo udaljenijoj točki istog brda, uz višestoljetnu crkvu sv. Duha. Staze do vrha vode iz Visa, Komiže i Žena Glave, a uzevši u obzir ovogodišnje gotovo tropske vremenske uvjete, ovaj put donosimo nešto kraću priču koja počinje upravo kod potonje, točnije iznad sela Borovik po serpentinama prema vrhu otoka, na mjestu gdje započinju stube do Titove špilje.
Prije nego ‘uronimo’ u priču o planinarenju na otoku Visu, valja istaknuti nekoliko povijesnih činjenica ovog područja. Otok Vis pola je stoljeća bio izoliran od ostatka svijeta kao vojna baza jugoslavenske vojske, što je prekinuto 1989. godine, iako je vojska otok napustila tek nekoliko godina kasnije. Razni su podsjetnici na ovo razdoblje, počevši od ostataka vojnih objekata, ulaza u tunele, vojne piste do izostanka pretjerane urbanizacije na otoku. Vinogradi, maslinici, vrtovi i suhozidi ovdje su konstanta – uz ribolov, poljoprivreda je Višanima stoljećima bila temeljni izvor zarade. Na Visu vrijeme nije stalo: ono i dalje teče, tempom otoka i njegovih ljudi. Jedan od najudaljenijih nastanjenih otoka Jadrana, česta meta osvajača kroz povijest, a kasnije i vojno strateško mjesto od interesa, možda se ne čini lagodnim mjestom za život, ali to sve kao da i nije bilo važno. To ćete primjetiti u stavu njegovih stanovnika, mentalitetu i načinu života – neopterećeni, smireni, oni jednostavno jesu.
Titova špilja
Krenete li jedinom većom prometnicom na otoku, cestom iz Visa u smjeru Komiže, na polovici puta nalazi se raskršće prema selima Žena Glava i Borovik. Krajolik je ispunjem brdima, maslinicima i vinogradima, a jedino što ga prekida je ova uža asfaltirana cesta, kao da je tu isključivo i jedino kako biste prošli kud trebate, a zemlju ostavili netaknutu. Odvojite li se na raskrižju prema Žena Glavi u smjeru Borovika, cesta će vas odvesti serpentinama do proširenja gdje možete započeti uspon prema (skoro) najvišoj točki otoka. Pravo mjesto prepoznat ćete po širokim kamenim stepenicama – njih 275 povest će Vas najprije do jedne manje, a zatim do ‘prave’ Titove špilje. Iako se nama čine tek kao prikladno smještena udubljenja u stijenama ovog prastarog otoka, povijest i natpisi na kamenim pločama uz ove lokacije govore kako su se pred kraj II. Svjetskog rata koristile za sastanke vodstva Jugoslavije. Danas ih posjećuju samo znatiželjniji turisti i otočni životinjski stanovnici.
Kod Titove špilje pronaći ćete putokaz za smjer Huma, odakle put vodi uzbrdo, užom zemljanom stazom među niskim raslinjem. Staza je prohodna, iako se po količini njenih pauka i njihovih paučinastih nastambi ne čini da njome ljudi prolaze često. Nakon početnog zemljanog dijela, prelazimo na kameniti puteljak i nastavljamo uz blagi uspon.
Gotovo na vrhu otoka
Oko nas se, uz mediteransko bilje i obilje mirisa, počinje pružati pogled na Vis i okolno more, unatoč blagoj sumaglici uzrokovanoj sparinom. Nakon 30-ak minuta dolazimo do makadamske ceste koja vodi lijevo prema vojnoj bazi, no mi ćemo se, uz pogled na bazu, nakon nekoliko metara šetnje tim smjerom odvojiti desno na stjenovitu stazu koja nas kroz par minuta dovodi do kontrolne točke, crkve sv. Duha na kakvih 560 m nadmorske visine.
Pružajući pogled na Komižu, Biševo, za vedrih dana na otočiće Jabuku i Svetac, s druge strane na brojna brda, uređene vinograde, prastare suhozide i beskrajno plavetnilo južnog Jadrana, ova malena, jednostavna građevina više liči na kućicu nego crkvu, iako vjerojatno datira još iz 15. stoljeća. Krase je prozori samo sa zapadne strane, otvarajući pogled na komišku luku i benediktinsku crkvu sv. Nikole na brdu iznad nje. Na susjednom brdu, južno od nje, nalazi se čuvana vojna baza bivše države. Iako je vojska otok napustila, bazi je pristup zabranjen iz neznanih razloga, no kruže različite priče, poput one da bi se ispod nje mogla nalaziti vojna oprema i oružje. Prave razloge teško ćete doznati, budući da bazu i dalje posjećuje nekolicina vojnih inženjera čiji je zadatak čuvati je od vanjskih pogleda – ovaj od crkve sv. Duha trebao bi Vam biti dovoljan.
Napušteni ili sačuvani?
Kojom god da stazom do Huma pođete, putem Vas čekaju raznorazni bljeskovi bogate povijesti i baštine otoka Visa – nije bez razloga proglašen geoparkom i posljednjom oazom Mediterana. Iako se nekome može činiti da otok, njegov razvoj i stanovništvo pate ili kaskaju zbog njegove izoliranosti od ostatka civilizacije od nekoliko desetljeća, on ipak predstavlja oazu. Ne samo Mediterana, već jednostavnog, svrhovitog života, očuvane prirode, povijesne baštine, nekih davnih vrijednosti. Vis nije izoliran – on je očuvan.