Vjerujem da je svatko tko je putovao prema moru kroz Knin , doživio dozu radoznalosti ugledavši ogroman i stjenovit zastor u daljini. Čim duže gledate u taj čudesan dio planinskog masiva, osim divljenja u svakom stanovniku naše zemlje, izaziva i dozu ogromnog poštovanja. Dinara. Čak i kod izgovaranja ovog imena, imam osjećaj da se negdje lome stijene koliko je snažno!
Želja za osvajanjem Dinare javljala se svake godine praćena tužnim obljetnicama i velikom ”Olujom”. Ako još u obitelji imate nekoga tko je potrošio vojničke čizme na ovom tlu, kada ste okruženi sugrađanima koji su ovdje ostavili mladost ili izgubili prijatelje, tada vas ova planina još više vuče. I ovo planinarenje nije samo ” osvajanje planine”, nego se pretvara u neku vrstu hodočašća.
Za put sam bila spremna na svoj način: pročitala sam i istražila sve ljepote ovog kraja, ljudi, života, legendi…..zavirila sam u davnu lektiru ”Planine” Petra Zoranića koji priča o Dinari i njenim kćerima: Cetini i Krki, između ostalog, čitala sam i o doživljajima planinara. Rečenica Alana Čaplara bila mi je na neki način vodilja ka vrhu: ”Biti na trenutak najviši čovjek u svojoj zemlji posebni je doživljaj”!
Rano ujutro pogled seže u daljinu-evo je ! Gordo stoji i zove nas!
Prolazimo kroz Knin i dolazimo do naše početne točke -Glavaš.
Ležerno sam otvarala vrata automobila, međutim netko me preduhitrio i poput pravog gospodina širom otvorio vrata: vjetar!!! Nebo na prvi pogled nije djelovalao ohrabrujuće kao ni vjetar….
Uskom i kamenitom stazom uputili smo se prema vrhu.
U tim predjelima možete uživati u slikovitim ostacima stočarskog života. Prolazimo preko travnatih površina već sada obasjanim suncem ali vjetar i dalje pjeva. Zastajemo na trenutak da zjenice oka upiju panoramske slike i da se napunimo mirisima livadskih trava i ljekovitog bilja. Majčine dušice ima u izobilju i još mnogo biljaka koje na prvu djeluju kao sastav Jagermeistera, međutim ne preporučam brati biljke za koje niste sigurni da njihovim udisajem ne bi teturali na stazi.
Kako smo odmicali sve dalje , tako su i pogledi bili sve bolji. Na putu smo naišli na živopisne ruševine kamenih kućica , na bunar…..
Vjetar, kiša, magla…
Dolaskom do prvog skloništa, oblačimo vjetrovke i stavljamo kapuljače.
U daljini se vidi kapelica Sv. Ilije koja je zapravo udubina u stijeni.
Pored kapelice nalazi se zvono na našu radost! Vjerujem da su ovce bile negdje u blizini da bi od naše zvonjave pobjegle u Glavaš. Neki su zvonili, neki su pokušali zvoniti…neki su se ljuljali na lancu-uglavnom-zvonilo se!
Kao što utrke počinju pucanjem iz pištolja, tako je možda i ovo zvono odredilo naš pravi početak penjanja. Blagoslovljeni od Sv. Ilije i oglušeni od zvonjave, odmaknuli smo od markirane staze i krenuli drugim putem.
Oblaci su se spustili vrlo nisko pa je vidljivost bila loša. Odjednom je nestalo panoramskog pogleda i jedino što vidim je kamenje, škrape i greben.
Od silnog penjanja po grebenu prkoseći vjetru, zaboravila sam da mi je zima! Iako smo možda dužim putem išli prema vrhu, imalo je i to svoje čari. Možemo reći da je uspon bio drugačiji, zanimljiv, da nam je možda Dinara i sama skrenula put kako bi ju doživjeli avanturistički.
Konačno dolazimo do putokaza i staze koja vodi na sam vrh Sinjal. Prolazimo kroz crnogoricu koju savija izrazito snažan vjetar. Doslovno ne mogu hodati držeći se staze koliko me vjetar nosi. Hladnoća prodire do kostiju, ruke su mi ledene i ne vjerujem da su se u ovih četiri sata izmjenila gotova sva godišnja doba. Usred ljeta dočekali su nas zimski uvijeti prema vrhu. Kremu za sunčanje nisam trebala, ali zimske rukavice su mi falile.
Na vrhu Hrvatske
Još malo i na vrhu smo….zakinuti smo za poglede ali nismo za osjećaj ponosa. Nošeni vjetrom prema vrhu, do nas dopire Thompsonova pjesma “Vjetar s Dinare” koju pjeva skupina veselih planinara.
Alan Čaplar je bio u pravu, zbilja je poseban osjećaj biti tu…..ovdje se izmjenjuju emocije straha , radosti i tuge! Neopisivo!
Nisu mi nedostajali pogledi i zdravica na vrhu…..dobila sam i više od toga- taj osjećaj strahopoštovanja, doživljaj planine koja znači puno više od samog pojma. Ovo nije “samo još jedna planina u nizu”. Ovo je više od planine. Sa nekoliko okinutih fotografija i punog srca vraćamo se kroz oblake prema dolje…
Koračamo ranjenim djelom Dinare kojeg je uništio požar. Kroz groblje drveća dolazimo do grebena i gle: Dinara nas ne ostavlja samo tako….daje nam nevjerojatne poglede, daje nam i sunce na kraju…..
Što reći ? Hvala Dinaro na kapima kiše, magli, oblacima, vjetru i osjećaju domoljublja koje pružaš na kraju puta!
