Koliko posebna mora biti planina kako bi, unatoč činjenici da ne čini najviši vrh svog masiva, istom tom masivu dala ime? Jednako kao i da postane 12. park prirode Republike Hrvatske.
Upravo takva naša je najviša planina sa svojim istoimenim vrhom, ponekad nazivanim i Sinjal, na 1831m nadmorske visine. Čitavo područje Dinarida, protežući se gotovo 650km od rijeke Soče u Italiji na sjeverozapadu do šarskih planina u Makedoniji, podrazumijeva, osim Dinare, Velebit i Biokovo s još nekim od najviših vrhova države, a zahvaljujući specifičnosti svoje klime, vegetacije i geomorfoloških oblika, ove je godine dio gorja koji obuhvaća Dinaru, Troglav i Kamešnicu s područjem Peručkog jezera te izvorom i gornjim tokom rijeke Cetine dobio i titulu parka prirode.
Ako samo ovo nije dovoljno za dozu interesa spram ove veličanstvene uzvisine, dodajmo i činjenicu da se ovdje nalazi i jedna od intrigantnijih staza ovih područja – nazvana po jogurtu.
Od napuštene škole prema krovu Hrvatske
Ovo je doista jedan od slikovitijih planinarskih puteva kojima ćete proći: ako ne imenom, osvojit će Vas svojim položajem, krajolikom, vidikovcima i pogledima koje će Vam priuštiti. Kreće iz zaseoka Mirkovići u zaleđu Knina, gdje nakon vožnje starom pristupnom makadamskom cestom konačno nalazimo napuštene školske zgrade, gotovo usred ničega – početnu točku.
Već na samom polazištu pogled na golemu, nekoliko stotina metara visoku jugozapadnu stijenu oduzima dah i budi osjećaj strahopoštovanja – kao da pruža uvid što biste sve mogli doživjeti, ali i koliko treba uložiti u osvajanje ove planine. Takvi su i njeni putevi – puni scena koje oduzimaju dah, koji slijede teže dionice uspona.
Iako početak i nije toliko zahtjevan, ubrzo ćete sa markiranog puta i staze među grmljem i mladim drvećem preći na strmiji uspon kroz mediteransku šumu označenu jedinstvenim markacijama – kolutima bijelih plastičnih boca mliječnih proizvoda. Odatle ovoj ruti njeno jedinstveno ime: Jogurt staza. Iako nismo pronašli suvislo objašnjenje za ovakvo markiranje, pitamo se je li ideja bila ukazati na jedan ekološki problem: ove plastične oznake ‘rastu’ zajedno s drvećem, a mogle bi ‘živjeti’ puno dulje od uobičajenih, bojanih markacija.
Unatoč nazivu, nedajte se zavarati: ova staza nije nimalo ‘mliječna’. Karakterizirana je kao srednje teška i potrebna je određena količina volje, snage i strpljenja za njeno savladavanje.
U zaklonu šume
Iz mlađe zalazimo u odrasliju šumu i u dugo čekani zaklon od sunca, a pitome, travnate staze među stoljetnim borovima, njihov miris koji ispunjava topli jesenski zrak, šarenilo planinskog cvijeća i netaknutost prirode ono je što je čini posebnom. Putem dalje uspon postaje strmiji, učestalije su i stijene uz stazu još uvijek uz redovite standardne, ali i bijele markacije.
Naposljetku, šuma počinje rijediti, nastavljamo prilično oštro uzbrdo, gotovo po goleti, prostranstvom livade prošarane pokojim kamenom do planinarskog skloništa Zlatko Prgin. Radi se o nadograđenom kontejneru s drvenom terasom i uređenim vidikovcem na 1543m nadmorske visine s kojeg se pruža pogled na okolne vrhove i visoravni. Nalazi se na u bukovoj šumi na samom raskršću planinarskog puta koji vodi od Brezovca i Jogurt staze, a nosi ime prvog predsjednika šibenskog HPK svetog Mihovila, tragično preminulog 1999. g prilikom uspona na Aconcaguu.
Mir i tišina koji okružuju ovo mjesto okupano popodnevnim suncem i jesenskim bojama, pogled na šibensko zaleđe, Svilaju, Sveto Brdo i druge, gotovo da su dovoljni da pomislite kako ni ne trebate dalje – vidjeli ste dovoljno.
Od skloništa uzbrdo stižemo do raskršća sa stazom koja dolazi iz smjera PK Brezovac, izlazimo iz šume na završni, strmiji uspon dijelom stjenovitom stazom. Jogurt oznake nestaju, no uobičajene markacije redovito se javljaju. Travnate padine s razbacanim kamenjem, krošnje ispod staze i otvoren pogled prema Jadranskom moru koje se ljeska uz zalazak sunca u daljini prate cijeli put do manje visoravni pod samim vrhom, posute odumrlim ostatcima drveća. Bliže ovom dijelu prelazimo na sasvim stjenovitu stazu, s dodatnim oprezom zbog mogućnosti odrona kamenja. Odavde do vrha goni pogled na slavnu crvenu kulu, metalni križ i najviši vrh Hrvatske. Zrak je hladniji, a prelazeći posljednje korake polegnutim stjenovitim putom do Sinjala, pogled je čitavim putem otvoren prema Kninu, Šibeniku i Jadranskom moru.
Kad konačno kročite pred metalnu crvenu ‘kulu’ i okrenete se oko sebe, shvatite gdje ste i tko ste: na jednom od najljepših vrhova u ovoj zemlji i prema riječima Alana Čaplara, na nekoliko trenutaka, najviši čovjek u njoj.
Vrh s dva imena
Najvišu točku Hrvatske, Dinaru ili Sinjal, na 1843m čine dvije gotovo podjednako visoke glavice udaljene pedesetak metara, jedna označena geodetskim stupom, druga visokim metalnim križem. Iako relativno blizu obale, ova planina prirodna je prepreka utjecaju mediteranske klime na unutrašnjost kontinenta, ali i administrativna granica prema Bosni.
Budući da ovdje ne postoje velike, odsječene stijene, za granicu su uzete linije pašnjaka, relikvija nekadašnjeg glavnog zanimanja obližnjeg stanovništva s obje strane planine i predmet mnogih sporova, zbog čega je ovdje još u 18. stoljeću definirana tzv. Močenigova linija razgraničenja, koja se očuvala do danas.
Porijeklo imena Dinara nije u potpunosti jasno, iako postoje pretpostavke kako potiče od drevnog indo-europskog ilirskog plemena Dindari, koji su u sastavu Rimskog Carstva naseljavali istočne padine Dinare. Naziv Sinjal vjerojatno je jasan – izvedenica riječi ‘signal’, po geodetskoj oznaci na vrhu.
Još jedna značajka, ovi nazivi toliko su usvojeni da se već izmjenjuju i u knjigama, enciklopedijama i na zemljovidima – kao da planina sama po sebi već nije dovoljno posebna.
Dinarske visoravni
U povratku staza vodi istim putem do raskrižja s Jogurt stazom, nastavljajući naprijed prema Brezovcu. U ovo doba godine, valja napomenuti i uzimati u obzir duljinu dana prilikom planiranja puta te prilagoditi opremu – tako palimo naglavne lampe i pod njihovom svjetlošću, pod otvorenim, mirnim zvjezdanim nebom prolazimo travnatim puteljkom po visoravni Samar.
Gubimo na visini, staza se kontinuirano spušta, najprije među slikovitim, visokim, stršećim stijenama, prelazi na makadamski put kojim dolazimo do visoravni Duler, a zatim i do visoke bukove šume u kojoj nakon pređena 2 kilometra nalazimo sklonište u planinarskoj kući Brezovac.
Karakterizirana kao objekt nacionalnog značaja, ova obnovljena kuća na 1050m nadmorske visine nalazi se na rubu dolca Brezovac, zajedno s ostatcima nekadašnjeg planinskog naselja, od kojeg je ostalo još desetak vikend kućica okruženih pašnjacima i livadama. Po jednoj od njih s jutrom nalazimo stazu koja vodi do sela Mirkovići – iako na livadi nećete pronaći puno oznaka, prateći utabane tragove do manjeg uspona travnatom padinom uz rub šume, staza dolazi do prijevoja i kreće u spust, čitavim putem jednolik, blago strm.
Sa travnate površine prelazimo u borovu šumu koja se na mjestima progušćava i ponovo rijedi, prolazeći zone pašnjaka i otvaranja pogleda prema vrhovima u daljini. S vremenom iz borove šume put prelazi u hrastovu šumu s ponegdje travnatom podlogom, zatim u zonu višeg pa nižeg raslinja, gdje naposljetku izbija na makadam među napuštenim pašnjacima i suhozidom i konačno, do početne točke – napuštene škole u selu Mirkovići.
Gdje Hrvatska dodiruje nebo
Iako je zbog svog izgleda, promatrana iz daljine, doživljavana kao daleka, jednolična, gola, stjenovita grdosija, Dinara krije toliko različitosti – šume, livade, pašnjake, visoravni, vidikovce, boje i oblike koje, ostavši samo u njenom podnožju, nikad ne bismo ni zamislili. Kao da još jednom dokazuje – sudimo li prema onome što vidimo izdaleka, možda propustimo proživjeti je, doživjeti sve. A kao što smo već spomenuli – ‘biti za koji trenutak najviši čovjek u svojoj zemlji’ – nije li vrijedno uspona?
Opis staze: planinarenje.hr
Izvori: planinarenje.hr, hps.hr, Alan Čaplar: Dinara 1831 m n/m
