Naslovnica Povijest 14. srpnja 1865., pobjeda i tragedija na Matterhornu

14. srpnja 1865., pobjeda i tragedija na Matterhornu

Gorštaci

Dvije litografije, koje je napravio poznati umjetnik Gustave Doré nakon događaja od 14. srpnja 1865. godine, približavaju planinarenje i Matterhorn u maštu europljana. Na prvoj je grupa od sedam planinata pred samim vrhom. I dok prvi mašu kapom na 4478 metara, posljednji se još bore s teškom stijenom. Druga litografija prikazuje tragediju koja se odvija nekoliko sati kasnije, niže dolje. U središtu su četvorica planinara koji bez nade padaju vezani užetom u oblaku snijega i kamenja. Nešto dalje gore, još trojica muškaraca se svom snagom drže za stijenu. Dva komada užeta puknutog užeta udaljena su manje od metra.

14. srpnja 1865. godine, valja reći, bio je dan koji je promijenio planinarstvo. Na taj dan dva vodiča iz Bernskog Oberlanda, rođaci Jakob i Melchior Anderegg, vodili su četiri engleska klijenta (Adolphus Moore, Francis i Horace Walker, George Mathews) na prvi uspon na Matterhorn. Nitko od njih šest nema dereze.

Protagonisti

Protagonisti avanture na Matterhornu velikim su dijelom Britanci i Švicarci. Edwardu Whymperu pridružuju se velečasni Charles Hudson, lord Francis Douglas i mladi te neiskusni Douglas Robert Hadow. Sudjeluju također dva vodiča iz Zermatta, otac i sin Peter Taugwalder. Grupu upotpunjuje Michel Croz, sjajni vodič iz Chamonixa koji je nekoliko dana ranije vodio Whympera uz Aiguille Verte.

Edward Whymper, 25, prvi je put posjetio Alpe 1861. godine i napravio je mnogo važnih uspona. Nije bio bogat ni plemenit poput ostalih članova Alpine Cluba, a da bi uživao u svojim usponima i pomoći najboljih vodiča, prodaje crteže novinama, te izdaje knjige i vodiče. 1880. godine, kako bi financirao ekspediciju u Ekvador, skupljao je i prodavao vulkanski pepeo i malo kamenje putem pošte.
Whymper prvi put pokušava uspon na Matterhornu s talijanske strane krajem kolovoza 1861. Sljedećeg ljeta pokušava ponovno četiri puta s obje strane, ponekad sa švicarskim vodičima, a u drugim slučajevima s Jean-Antoineom Carrelom, talijanskim vodičem. U ljeto 1864. vrijeme je gotovo uvijek bilo loše.

Dana 11. srpnja 1865. Whymper je sklopio sporazum s Jean-Antoineom Carrelom o pokušaju uspona duž švicarskog grebena Hörnli. Međutim, bez njegovog znanja, vodič se već dogovorio s Feliceom Giordanom, jednim od osnivača CAI-ja, za potpuno talijanski pokušaj uz Crestu del Leone.

No Whymper, kad otkrije da je prevaren, ne odustaje. Odlazi u Švicarsku s Douglasom, a u Zermattu upoznaje Croza i njegovog klijenta, velečasnog Hudsona. Zatim se timu pridružuju otac i sin Taugwalder i Hadow.

Prvi na Matterhornu

13. srpnja Englezi i vodiči penju se prema Matterhornu i kampiraju na visini od 3350 metara. Croz i mladi Taugwalder nastavljaju i javljaju da je put lagan. Sutradan smo rano krenuli penjući se po strmim ali lakim stijenama. “Kad bismo naišli na neku nepremostivu poteškoću, uvijek ju je bilo moguće zaobići”, piše Edward Whymper u svojoj knjizi Scrambles Amongst the Alps in the Years 1860-9, jednoj od najpoznatijih planinarskih knjiga ikada.

Oko 11 sati nalaze se u podnožju Teste, stjenovitog bloka koji tvori vrh Matterhorna gdje Michel Croz preuzima vodstvo. Stijena nije strma, ali snijeg i led čine uspon opasnim. Hadowu treba nekoliko puta pomoći s užetom, a zatim lagano snježno polje vodi do vrha. Whymper i Croz uočavaju talijanske vodiče na Cresti del Leone, viču i bacaju kamenje. “Talijani su se užurbano povukli”, bilježi Englez.

Na 4478 metara visokom Materhornu grupa uživa u trijumfu. “Niti jedan od divova Alpa nije bio skriven pred našim očima. Impozantni Dent Blanche, zatim Gabelhorn, Rothorn sa svojim oštrim tornjem, neusporedivi Weisshorn, zatim Monte Rosa sa svojim brojnim tornjevima, Lyskamm i Breithorn. Iza njega uzdizali su se vrhovi Oberlanda, kojima su dominirali Finsteraarhorn, grupe Sempione, San Gottardo, Disgrazia i Ortles”, piše Whymper. “Na jugu su naši pogledi zaronili u ravnicu rijeke Po. Viso, udaljen više od 100 milja, činio se blizu. Prepoznao sam Primorske Alpe, moju prvu strast, Pelvoux, Ecrins i Meije, masive Graie i konačno, veličanstven i uzvišen u slavi sunca, kralja Alpa, Mont Blanc. Vidio sam mračne i tajanstvene šume, svježe i vesele prerije, burne vodopade i mirne bazene, divlje osame, sunčane ravnice i ledena polja.

Silazak i tragedija

Onda morate ići dolje. Michel Croz pada prvi. Whymper, koji je jak i iskusan kao vodič, zatvara liniju osiguravajući ostale. U najtežoj dionici penjači se kreću jedan po jedan, uz najveću mogući oprez na tako opasnom terenu.

Tragedija se događa kada se Croz, koji dolazi ispred Hadowa da mu pomogne, na trenutak okrene prema dolje. Englez se posklizne, udari ga po leđima, baci ga u prazno. Opušteno uže također trga Hudsona i Douglasa sa stijene. Bio bi to kraj za sve, ali uže koje veže Douglasa za starijeg Taugwaldera puca.

Dok se posljednja tri penjača drže za stijene, njihovi suputnici padaju, nestaju u ponoru, obrušavajući se na ledenjak tisuću dvjesto metara ispod. Shrvani šokom, uplakani, Whymper i Taugwalderi polako i u tišini nastavljaju spuštanje.

Tijela su izvučena kasnije u srijedu 19. srpnja nakon naloga uprave. Ovaj zadatak obavila je grupa od 21 muškaraca iz Zermatta. Croz, Hadow i Hudson pokopani su s obje strane crkve u Zermattu. Douglasovo tijelo nije pronađeno.

“Matterhorn je bio žestok protivnik. Pobijeđen s lakoćom koja se nije mogla predvidjeti, poput nemilosrdnog neprijatelja, strašno se osvetio”, komentira Whymper u Scramblesu.

Dva dana kasnije, 16. srpnja, na vrh je stigla i talijanska grupa.

Izvor: montagna.tv, Wikipedia

Vezani sadržaj

Nastavkom upotrebe ovih stranica ili klikom na gumb "Prihvaćam" pristajete na pohranu i pristup kolačićima. Prihvaćam Saznajte više

Skip to content